....
20.08.2017.

20.02.2017

Koliko god bježala od sebe nikada nisam uspjela pobjeći. Jurim se konstantno,osjećaj je taj kao da moja sjena posjeduje dio moje duše te dok ja pokušavam da je sustignem i da postanem potpuna ona vješto izmiče koji centimetar ispred,svaki put. U mojoj glavi je zbrka i propast,nisam se u stanju usredotočiti na jednu stvar. Razmišljam o hiljadu njih i svaka od tih misli me po malo crpi i uzima sebi. Voljela bih da ne znam uzrok te zbrke ali to što znam šta mi tačno treba da bih se vratila u normalno stanje me ubija još više. Patetična sam sama sebi dok zamišljam miris i toplinu prisustva druge osobe,čak i kada je ne dodirujem. I jebi ga,dosla sam do faze kada su misli jače od samokontrole te kada ne mogu puno utjecati na to o čemu i koliko razmišljam. Planiram da čitam,ako budem morala i knjigu dnevno samo da zaokupim misli ali opet,jebi ga..mene te knjige asociraju na činjenicu da on ima biblioteku kod kuće pa kao luda počnem da zamišljam kako to izgleda. Do toga je došlo. Tražim način da izbacim ovu energiju iz sebe,počinjem da učim jer se bliže rokovi,možda je to i najpametnije. Moram da se posvetim sebi inače ću pući,možda čak i počnem čekati na poruku koja nikada neće doći. Fuj. Odjava.


Stariji postovi